KALI, BOŽIĆNA GUSENICA
Nekada davno, u mestu zvanom Vitlejem, živela je gusenica pod imenom Kali. On je bio dobra gusenica i davao je sve od sebe da se kloni nevolja. Ipak, to mu je bilo teško, jer je često donosio loše odluke.
Jednog dana, dok je tražio nešto da pojede, mlada gusenica Kali je odlučio da se popenje na vrh brda. Kada je stigao na vrh, primetio je da tu postoji velika pećina, okružena mnogobrojnim stenama. Kali je bio uzbuđen zbog prilike da istražuje. Iako nije bio siguran da li je ulazak u mračnu pećinu baš dobra ideja, svejedno je odlučio da to uradi. kan lo. Nígbà tí ó dé oke, o woye wipe iho nla dudu kan ti o tobi ti ọpọlọpọ awọn apata yika wa nibe. Inu Callie dun nipa ohun ti o sawari. Ko si daa loju ti o ba je kan ti o dara ni lati igun sinu iho dudu apata, sugbon o pinnu lati tẹ lonakona.
Kada je ušao u pećinu, Kaliju je bilo veoma hladno i osećao se usamljeno. Bio je nervozan jer nikada ranije nije bio na tako mračnom i pustom mestu. Ubrzo, odlučio je da se okrene i vrati napolje. Nažalost, mala gusenica Kali je pao niz neke stene i nije mogao da se seti kojim putem da izađe. Da li je skrenuo levo ili desno? Kali nije znao!
Nakon što je bio izgubljen u pećini dosta dugo, ili se bar njemu tako činilo, Kali je mislio da nikada neće uspeti da izađe odatle. Bio je izgubljen u tami i rekao je sebi: „Voleo bih da nikada nisam ušao u ovu mračnu pećinu.“ Kali je bio uplašen jer nije znao šta da radi.
Kali je skoro izgubio svaku nadu, pošto je mislio da ga niko nikada neće naći. U tom trenutku, čuo je zvuk magaraca, i krava, i ovaca. Ovi zvuci su ga usrećili i nije se više osećao tako usamljenim.
Bila je to hladna i vetrovita zimska noć u Vitlejemu, tako da su pastiri odlučili da uvedu životinje u pećinu da spavaju. Kada su ljudi ušli sa svojim svećama, Kali je mogao da vidi da je pećina veoma velika. U velikoj prostoriji, ljudi su prostrli gomile slame i napravili tople krevete za životinje. Kao i druge životinje, i gusenica Kali je bio pospan posle napornog dana. Ubrzo su svi čvrsto spavali.
Ujutru su pastiri probudili životinje i brzo napustili pećinu. Kada se Kali probudio, oni su već otišli. Životinje i pastiri su rano otišli kako bi uživali u toploti jutarnjeg sunca. „Šta sada da radim?“, pitao se Kali. Mislio je da će morati da provede ostatak života izgubljen unutar ovog mesta.
Uskoro su se ljudi vratili da sklone svoje životinje od zimske noći. Kaliju je bilo lakše jer je još neko bio u pećini sa njim, ali je plakao zbog toga što je znao da nikada neće uspeti da izađe iz ovako velike pećine. Čak i kada bi životinje i dalje bile ovde, njegove noge su previše kratke da bi pratio ljude i životinje do izlaza iz ove tame.
I dok je on žalio samog sebe, nešto drugačije se desilo. Čovek po imenu Josif je ušao u pećinu. Počeo je da priprema krevet od slame, ali ne za neku od životinja. Ovaj krevet je bio za njegovu ženu, Mariju, koja je morala da legne kako bi rodila bebu.
Gusenica Kali je znatiželjno posmatrao kako Marija drži svog novorođenog dečaka, kom je dala ime Isus. Ovo dete je bilo ispunjeno svetlošću i ljubavlju. Kada je Kali pogledao u Isusa, nije više bio usamljen niti uplašen kao pre.
Iste te noći, drugi pastiri su ušli u pećinu i počeli da pevaju pesme posvećene bebi Isusu. Pećina koja je nekada bila mračna, sada je bila ispunjena svetlošću koja je učinila da se svi osećaju mirno i srećno. Uskoro, sledeći sjajnu zvezdu, došla su tri mudraca, da prinesu svoje božićne poklone bebi Isusu. Darovali su mu zlato, tamjan i smirnu.
Kali je bio ispunjen čuđenjem i strahopoštovanjem prema ovoj bebi koja je donosila toliko veliku sreću svima koji su došli da je posete. Ipak, bio je tužan jer on nije imao šta da daruje bebi Isusu. Mislio je, „Ja sam samo jedna usamljena gusenica, izgubljena u ovoj pećini, kakav poklon ja mogu da darujem ovoj bebi koja je nama podarila svetlost?“ Razmišljao je, razmišljao, i razmišljao.
„Znam!“ rekao je Kali. Bio je uzbuđen zbog dara koji će dati Isusu. Odlučio je da uvije samog sebe u božićni poklon. Pažljivo je napravio čauru i umotao je sebe u paket. Sve vreme, Kali je razmišljao samo o tome kako želi da svoj dar daruje Isusu.
Posle kratkog vremena, Kali je izašao iz čaure. Upravo tada je otkrio čudo Božića. Više nije bio usamljena gusenica, zarobljena u pećini. Postao je novo biće, leptir sa parom prelepih krila u obliku srca.
Dok je Kali leteo iz tame u svetlost, imao je osmeh na licu. Znao je da je napravio dobar izbor i da je Isus bio zadovoljan njegovim darom. Zbog toga, svaku put kada vidimo leptira kako leti u vazduhu, on nas podseća da damo svoje srce Isusu.
Kraj